Poncijeva odluka

Ne znam cijelu tablicu mnozenja. Ne sjecam se da sam je ikad znala napamet. Uvijek sam racunala. Npr., znala sam da je sedam puta sedam 49, kad bi mi trebalo sedam puta osam, samo bih na 49 dodala sedam. A devet put sest i devet puta sedam nikad nisam znala. Sjecam se kad sam ucila (tj. strebala napamet) dok sam dosla do broja devet, izgubila sam koncentraciju tako da je nikad nisam ni naucila. Nikad ne znam tacno koliko slova abeceda ima. Uvijek moram brojat.

Odlucila sam se studirat Engleski jezik i knjizevnost prvenstveno zbog knjizevnosti. Imala sam zelju... Ah, nisam se znala odlucit za jedno! Zapravo, i danas, na cetvrtoj godini, jedva cekam da zavrsim kako bih upisala Filozofiju. A nakon filozofije, nekad poslije, kad budem mogla, komparativnu knjizevnost. Volim knjizevnost. S druge strane, jedva cekam odselit se od kuce. Ali, kod nas u drzavi nije moguce biti student i imat pos'o, a ja ne namjeravam odselit se i trazit pare od roditelja. Osjecam se duznom i krivom samo zato sto se obrazujem njihovim parama. Elem, ono sto hocu da kazem jeste da smatram da cinimo veliku gresku prisiljavajuci djecu da uce stvari napamet. Pa znam iz iskustva: ne sjecam se tablice mnozenja. Doduse, mozda, da poput moje mladje sestre, studiram ekonomiju vjerovatno bih znala. Ali sta cu, opet se osjecam krivom, sto mene privlace neke druge stvari. I kad je to postalo savrseno da djeca studiraju medicinu, ekonomiju, pravo... Zar cemo prihvatit da zivimo u svijetu u kojem svi odluke donose na osnovu toga koliko je profitabilna? Zar cemo jedni druge sudit i etiketirat na osnovu nasih interesovanja? Zar sam ja manje vrijedna i inteligentna jer sam krenula za necim sto me interesuje i ispunjava? Pa, ljudi moji, nije to vise ni stvar kulture i zajednice! Nije to vise ni posljedica kapitalizma! To je u nama! U ljudima. A tesko je, znate... Tesko je trpit sve te komentare, sazaljive poglede kad spomenem svoj izbor i ono cime cu se bavit u zivotu. Svjesna sam da nije nuzno da cu radit ono sto hocu, ali dok mogu, dok imam iole mogucnosti, hocu da ucim! Zeli sve da znam! Zelim da znam sto vise mogu! Pitat cete: ''To mozes i sama.'' Naravno, danas imamo svaki moguci oblik izbora informacija pristupacan za reltivno male pare. Medjutim, plasim se da ce to znacit prvi korak ka padanju nicice pred svim normativnim, prihvatljivim idealima. Znam da ka budem nasla pos'o, necu imat vremena za sve sto zelim. Zensko sam, udat cu se, rodit djecu... Mislite da imam vremena?!

Proslog petka na vjezbama, asistentica Metodike je ispricala ''anegdotu'' kad je sa studentkinjom isla da odrzi cas u jednoj skoli, osnovnoj, cini mi se. I zapocela pricu govoreci kako je sprijecila tu istu studentkinju da pocini strasnu gresku. Naime, greska je bila ta, sto je, u sklopu svog casa, studentkinja ucenicima donijela refren jedne pjesme. Eh sad, mojoj asistentici je bilo strasno kad je procitala (nakon casa, hvala Allahu) pjesmu:

 'We don't need no eduaction''

 Horor! Pa zaista, kako?! Naravno, problem je sto asistentica ne razumije pjesmu, ne razumije kakvu edukaciju djeca (ne) trebaju, ali ne, ona je profesorica, i ako kaze NO PINK FLOYD IN SCHOOLS! mi cemo je poslusati. Jer, naravno, nikome nije u cilju da se djeca pobune (sta znaju djeca, na kraju krajeva). Ne zelimo nikakve proteste, niti revolucije, pisamo se na Marksa... Lijepo nam je ovako.

Tako nas uce. Uce nas da je dva i dva 4, a moglo bi bas eto biti i pet, kad bi se nekome gore (ne mislim na Boga) to prohtjelo.

Na kraju krajeva, samo si jos jedna cigla u zidu.

Dying is an art, like everything else.

I do ti exceptionally well.

(Beloved Mss Plath)

Smatram da je bol jedino osjecanje. Sve ostalo smatram prevarom. Mozda je do moje cinicne prirode, borim se sama sa sobom da je se rijesim, ali nesto mi ne ide. Valjda, danas u svijetu i moras postat cinican da bi prezivio. Cinizam mi je pomog'o u mnogo cemu, hvala mu, osim u radosti. Izgubila sam moc da se obradujem. Znam da zvuci smijesno i pomalo kliseasto, ali stvarno jesam. Izrast'o je neki oblak u mom bivstvu, neki crni, vlazni oblak koji sprjecava Sunce da pridje i obasja i ono malo zelenila sto postoji, negdje dole, duboko, gdje ga cuvam, samo za sebe, da se ne osusi.  Nekad bih vristala od srece, od nekog lijepog iznenadjenja od strane mog momka, ali ne ide. Nema. Pusto je. Jedino bi Hese shvatio, i ostali vukovi ciji su neprijatelji oni sami.

Jos jedan osjecaj u kojem uzivam je strah. Moram priznat, kako sazrijevam, hm... Mislim da je ovo pogresna rijec, ne smatram se nista pametnijom nego sto sam bila prosle godine. Kako rastem, sve manje me strah stvari. Nije me vise strah nekog blama, znam da ce proc. Niti me strah nesto ne znati, jer znam da cu saznat cim dodjem kuci. Volim strah, onaj situacijski, ako znate na sta mislim. Npr, kad gledam neki film i kad se userem od straha. Eh, onaj rahat osjecaj kad prodje, kad ti se prikaze mala, crna silueta neke vjestice, eh sad, taj trenutak kad shvatis da su te oci zajebale i da je to zapravo kanta za smece koju nikad nisi primjetio, taj trenutak volim, kad strah prodje. Kad opasnost prodje. Ah, ko to ne voli. Ali da, pitat cete:''Zar je ljepota u tome da sve prodje?''

Naravno da nije. Tu nema nikakve ljepote. Gledajuci nazad, snuzdim se pokusavaju shvatiti kad sam pocela umirati. Kad sam se prestala plasiti horor filmova, casova bosanskog kad bih dobila neko neocekivano pitanje na koje nisam znala odgovor, situacija u kojim bih se saplela na stepenac i polomila u javnosti, kad sam se prestala zaljubljivat? To zadnje me najvise boli.

Zbog tog je jedino bol ona prava stvar. Bol te tjera da shvatis neke stvari.

I ne, naravno da nema ljepote u prolaznosti. Nije stvar u tome da nesto prodje.

Meni je samo bol ostala.

Priznajem, jedina stvar koje se plasim je da ce me drustvo slomit. Da cu zavrsit radeci neki bezvezan pos'o, radeci nesto sto me uopste zanima, da cu postat domacica ciji ce svijet cinit samo njena djeca. Sve drugo bih uspjela prezivit. Jer sve drugo je vec proslo. Sve drugo je vec umrlo.Sve su drugo vec ubili.

E, jebemu korisnicko ime!
Odlucim da nadjem sebi izduvni ventil, pretpostavljajuci da me komad elektronske masinerije nece zajebavat, kad ono, desi se suprotno. Htjedoh odat pocast Tin Ujevicu, al' ne dadose mi. Dobih ja korisnicko ime, uglavnom.

Upravo se desilo nesto cudno. Prilikom odabira blogovske mreze, trebalo je da biram izmedju blog.hr, google.blog.com i blog.rs. Dobro, za google se nisam odlucila iz licnih, meni poznatih razloga (cula sam svakakvih prica, a nisam nesto povjerljive prirode, mada, s druge strane, ne znam zasto bi ova stranica bila drugacija), medjutim, pala je odluka na dva izbora: hrvatski ili srpski (s tim da bosanskog, izgleda, i nema, sto nije narocito cudno). Odlucih se na srpski. Nekako mi RH mreze djeluju mucno. Poput nekog Linčovog filma, nekog psihotrilera, samo cekas da izadjes, tj. da se zavrsi. Hrvatska kultura me oduvijek odbijala. Prazna je i tmurna, sve je nekako kao unaprijed organizovano, poput zabave Sundjer Boba (naime, Sundjer Bob je priredio zabavu s tim da ju (da, svjesna sam hrvatske ironije) je natenane organizov'o, svaki minut i svaki sekund se znalo gdje ko treba stojat i sta treba govorit). Pa sam se odlucila za .rs, volim temperamentne kulture, bas poput bosanske. Odlucila sam se u roku od sekunde, i u toj sekundi vremena, glavom su mi prosle sve ove argumentacije. Mozak je cudo.

Ono sto me navelo da krenem pisat blog je prilicno jednostavno: Zivot! Mada, mozda ne bas zivot, vec vise glavni akteri zivota zemaljskog, tj. ljudi. Muka mi je od ljudi! Bas gledam emisiju na OBN-u o transeksualcima i transvestitima, i nakon javne ankete u kojoj su ljudi govorili sve i svasta, moja majka je dobacila komentar: ''Ma nije meni ovo normalno!'' Priznajem, od ovog da nije normalno, ipak je nekako najvise naglaska dodijelila ovome ''meni''! Prvo, da krenem od tog pojma normalnog! Zar nije Bog svoje andjele u muslimanskoj religiji napravio bespolnim (nisam neki vjernik, to sam cula od drugarice muslimanke, a prilicno sam sigurna da su u svakoj religiji andjeli bespolna bica)? Bozanstvena bica koja nemaju seksualnih obiljezja niti preferenci. Zatim, sta je normalno? Kako iko moze reci da li je nesto normalno? Ono sto je normalno je zapravo normativno.  Uzmimo eksperiment kojim su naucnici dokazali zasto su nam (odredjene) male stvari slatke? Zbog cega se topimo na sliku malog zeke, malog slatkog djeteta... Pa upravo zbog toga sto nam je tako receno! Mozak je cudo, rekoh vam. Zamislite cekic! Da, obican cekic! Eh sad, umanjite taj cekic do te velicine da ga mozete staviti u dzep na lijevoj strani kosulje! Slatko, zar ne? To je zbog toga sto nas male stvari podsjecaju na nase potomke, djecu, bebe. Sve bebe su slatke, zar ne?! (Ne znam dal' bih se ovdje slozila) Naime, da nam djeca izgledaju poput nekog djela Pikasova, bila bi nam slatka i tad, i ono sto je lijepo i prihvatljivo bilo bi bas Pikasovljevsko. To je varka, ne prirode, vec gena. Tako da, ako smo vec svjesni da je sve stvar percepcije, percepcije koja je uvjetovana nekim slucajnostima, nekom hormonalnom, genetskom prevarom, kako zapravo onda mozemo tvrditi da znamo sta je ideal ljepote?! A (sjetih se da mi je profesorica bosanskog uvijek govorila da ne trebam zapocinjati recenice sa veznikom, medjutim, meni su te najdraze) svjesni smo svi kakav je to zapravo ideal ljepote, i svjesni smo da je lazan i iluzija, pa zasto onda mislimo, zasto smo onda sigurni da mozemo sa sigurnoscu tvrditi sta je to normalno? I sta uopste znaci normalno?

Ne znam.

Medjutim, puno veci problem je sto, izgleda, svako zna sta je normalno. Svako ima svoju ideju normalnosti, onoga prihvatljivog. To su patoloske licnosti, patoloski fasisti, kako ih naziva Teodor Adorno u jednom svom eseju. Jer, pazite, naslusala sam se ovih prica, naime, studiram rodne studije, i postoje dvije stvari od kojih zazirem prilikom ovakvih i slicnih diskusija! 1. Zazirem od ljudi koji su glasni! Zazirem od ljudi koji odmah, na sami spomen necega, imaju nesto da kazu! Zazirem od ljudi koji su ignorantni toliko da sire price o necemu o cemu nista ne znaju! (Inace, najmrza vrsta ljudi mi je ona koja, nakon sto im se povjeris, ti odmah polete dati savjet) 2. Zazirem od licemjernih liberalista! Zazirem od onih recenica: ''Nisam gej, ali...'' Zazirem od takvih ljudi koji nesto podrzavaju ali recenicu zapocinju time sto se odmah grade od tog istog!

S druge strane, mozda sam ja ovdje subjektivna, doduse, ne postoji objektivna istina, kako je to jednom rek'o jedan dobro poznati filozof. Ali (opet ono ''ali'') ja nisam ta koja brani neciju slobodu. Ne zelim da se dizem iznad ostalih, sama sam svjesna svojih mana (a, vjerujte, ima ih dosta), jednostavno smatram da zivot u zajednici, posebno u jednoj bosanskoj zajednici, treba zivjeti po onom ''Live and let live!'' Cemu, zapravo, sva ta netolerantnost i netrpeljivost prema drugima? Cemu takvi ljudi, poput Fatmira Alispahica (Bosnjaci znaju ko je on), koji ce narodu govoriti da je pederluk pedofilija! Cemu svecenici i nadbiskupi koji izjavljuju da je djeci veca trauma razvod braka nego li seksualno zlostavljanje! I oni talijani koji podrzavaju da jedanaestogodisnjakinja rodi dijete zaceto silovanjem! Pretpostavljam bas ovom napacenom bosanskom narodu! Narodu kojemu je svega preko guse! Narodu koji mora nac krivca! Jer, naravno, najbitnije je prstom uperit u grjesnika!

A ovaj jadni narod, ove moje komsije, moje kolege, moji poznanici su jako tuzna bica. Tuzna bica slomljenih snova koja se i dalje vesele u novim snovima koje zive. Bica kojima je sve uskraceno. Bica koja su naucena, i bivaju ucena, da mrze jedni druge. Bica toliko slijepa od suza da kroz maglu jedva zaziru stvarnost! Ponekad, samo ponekad, puhne pokoji jugo i obrise im lica, pa uvide da smo svi jedni, jedni te isti. Iste tuzne, smrvljene duse svugdje unutar granica ove male, drage zemlje. Ali, neko to dole, u podzemnim ulicama, uvidi i onda opet sije vlati trave koji oprasuju onu netolerantnost pa omadjija naciju. I tako se nacija zaista samo vrti u krug, obavlja onaj ciklicni zadatak historije.